Kako je propadala zapadna civilizacija zbog TV serije

530

Možda vam je ta serija komedija, ali ne mogu se smijati sa vama. Za mene su Prijatelji signal grubog ulaska u antiintelektualizam u Americi, model u kojem je jedan čovjek žrtva svojih prijatelja idiota.

Želim da razgovaramo o popularnoj televizijskoj seriji koju smo moja žena i ja opsesivno pratili na Netflixu. Riječ je o priči o porodičnom čovjeku, naučniku, geniju koji je zalutao među pogrešne ljude. On polako upada u ludilo i očaj, vođen vlastitom samodopadnošću. Nesreća za nesrećom i on postaje čudovište. Naravno, govorim o Prijateljima i tragičnom heroju Rossu Gelleru.

Možda vam je ta serija komedija, ali ne mogu se smijati sa vama. Za mene su Prijatelji signal grubog ulaska u antiintelektualizam u Americi, model u kojem je jedan čovjek žrtva svojih prijatelja idiota. I čak i ako to gledate isto kao ja, nije ni važno. Konstantne salve smijeha koje čujete iz studija u kojem je serija snimana pred publikom podsjetit će nas da su naše vlastite reakcije nepotrebne, za odbaciti. Pjesma koja nas uvodi u seriju je zlosutna i govori nam kako je život zabluda, kako je građenje karijere za ismijavanje, siromaštvo odmah iza ugla, i o da,  vaš ljubavni život je “živ ili mrtav”. Ali tu je uvijek ekipa idiota da vam pravi društvo. Oni su tu za vas.

Da li mi je bolje od ovoga?

Možda da raspakujem sve što sam napisao. Ako se sjećate devedesetih i ranih 2000tih, i ako ste tada živjeli u blizini televizora, onda se sjećate Prijatelja. Serija je bili obaveza jednom sedmično, skoro kao događaj koji je pred vas dovodio likove koje je bilo prelako zavoljeti: svi mladi, srednja klasa, bijeli, straight, privlačni (ali dostupni), moralno i politički se uklapaju, i sve “opremljeni” ličnostima koju je lako prihvatiti. Joey vas nasmijava, Chandler je sarkastičan, Monica je opsesivno-kompulsivna, Phoebe je hipi, Rachel, do vraga, ne znam, Rachel voli kupovati. I tu je Ross. Ross je bio intelektualac i romantik.

Na kraju, publika Prijatelja – oko 52,5 miliona ljudi – okrenula se protiv Rossa. Ali ostali likovi ove serije su bili usmjereni protiv njega od početka (razmislite o prvoj epizodi kada Joey za Rossa kaže: “Kada ovaj lik kaže zdravo hoću da se ubijem”. U suštini, kad god bi Ross rekao bilo šta o svojim interesovanjima, istraživanjima, bilo da je to tek pola rečenice, neko od njegovih “prijatelja” bi počeo da gundža negodujući kako je dosadan, kako je glupo biti pametan, i kako nikoga nije briga. Sve to prati smijeh publike u studiju. I tako skooro pa svaka epizoda, 10 sezona. Možete li kriviti Rossa što poludi?

I kao u grčkoj tragediji, naš heroj ne može pobjeći od svoje sudbine. Producenti serije, kao glas bogova, proglašavaju da Ross mora završiti sa Rachel, onom koja kupuje. Iskreno, mislim da je mogao i bolje završiti.

Zašto takva simpatija prema Rossu?

Serija je okončala 2004. godine. Iste te godine nastao je Facebook; te godine je George W. Bush izabran po drugi put; te godine su reality programi postali dominantno lice popularne kulture a Američki idol je počeo svoju osmogodišnju vladavinu terora kao show broj 1. u SAD; iste te godine je Paris Hilton brendirala njen “životni stil” i objavila autobiografiju. A Joey Tribbiani je dobio svoju TV seriju.

Godina 2004. je bila ta kada smo potpuno odustali i prihvatili glupost kao vrijednost. Pitajte o tome Green Day; njihov album “Američki idiot” je objavljen te 2004. godine i dobio je Grammy za najbolji rock album. Ne može biti bolji trenutak. Odbacivanje Rossa označio je trenutak kada je veći dio Amerike gundžao, već na pola rečenice nekoga ko je govorio razumom.

Da, moja teorija je da su Prijatelji možda pokrenuli pad zapadne civilizacije. Možete reći da sam lud. Ali, da citiram Rossa, “O, da li sam? Da li sam? Da li sam poludio? Da li gubim svaki smisao?”

Bio sam učitelj 2004. godine. Podučavao sam djecu u školi šahu. Gledao sam kako moju učenici bivaju zadirkivani. Radio sam najbolje moguće da ih odbranim, ali nisam mogao biti svuda. Moji učenici su bili štreberi na neprijateljskom teritoriju.

Možda su štreberi uvijek bili proganjani i zaključavani u ormare, ali nešto u mom stomaku mi govori da smo na najnižem stepeni – na kojem interakcija na društvenim mrežama postoji umjesto rasprava i političkih diskusija, gdje o političarima sude na osnovu toga da li žele popiti pivo s nekim ili ne, gdje se odbacuje svako naučno dostignuće, gdje naučna istraživanja nisu dovoljno podržana, gdje se novinarstvo guši u tračevima o poznatim. Uplašim se kada vidim guzicu Kim Kardashian na CNNu.

Možda je sve to bezopasno smiješno. Kao smijeh raspoložene publike u studiju. Možda. Ali ja sam iskreno zabrinut da nismo dovoljno uradili da ohrabrimo intelektualnu radoznalost u našoj kulturi.

Na sreću, postoji otpor. Postoje ljudi koji se ne plaše početi rečenicu sa “znate li…” Postoji još ljudi kao Ross u svijetu. Viđam ih u mom šahovskom klubu.  Vidim ih u gradu, krije se u muzejima, skrivaju se u knjižarama, razmjenjuju usputne poglede u javnim bibliotekama i kafićima, provlače se u našim školama, univerzitetima.

Za Rossa nije bilo nade. Poludio je i, da, postao dosadan. Kako da onda mi sačuvamo prisebnost u ovom glupom, glupom svijetu? Ne bih bio dobar nastavnik da nisam pripremio par ideja.

1. Pročitajte jebenu knjigu. Nešto posebno se desi svaki put kada se odvojite od suludih stvari kojima nas bombarduje moderna kultura i utopite se u roman. Tako ćete se otvoriti za nove ideje, nova iskustva, nove perspektive. To je kao eksperiment strpljenja i otvaranja uma. Istraživači New School for Social Research u New Yorku zaključili su da književnosti podstiče empatiju. To je tačno. Čitanje vas čini manje kretenom. Dakle, čitajte često. Čitajte “teške” knjige. Čitajte kotroverzne knjige. Čitajte knjige koje će vas rasplakati. Čitajte nešto zabavno. Samo čitajte.

2. Naučite nešto. Vaš mozak je sposoban za tako puno toga. Nahranite ga. Naučite nešto novo. Najveća prijetnja napretku je vjerovanje da je nešto previše kompleksno da bi se popravilo. Siromaštvo je permanentno. Rasizam će uvijek postojati. Izraelsko-palestinski sukob je pretežak da bi ga razumjeli. Sistem javnog obrazovanja propada. Educirajte se kako bi mogli biti dio razgovora. Učite o nauci, o matematici. Istražite filozofiju. Učite paleontologiju. Pokušajte naučiti novi jezik. Ne morate ga naučiti tečno govoriti, samo ubacite nekoliko novih riječi u glavu. Slušajte podcaste o obrazovanju. Profesori sa univerziteta kao što su Harvard, Yale, Columbia, Stanford  postavljaju svoje lekcije online, besplatno. Jedan od velikih izazova za mene kao nastavnika je ubijediti studente da su pametni nakon što im neko kažu da su glupi.

3. Prestanite kupovati toliko sranja. Možda će vam se ovo učinit nelogičan slijed, ali sam ubijeđen da potrošačka kultura i idiotska kultura jesu usko povezane. Pojednostavljuju vaš život. Idiokratija dominira našom kulturom jer prodaje više Nike patika i big macova. Ako ozbiljno razmotrimo šta unosimo u našu kuću, smanjujemo mogućnost da budemo izmanipulisani praznom impulsivnošću.

4. I na kraju, štitite štrebere. Kompjuterski programer čini više da riječi siromaštvo u svijetu, glad, bolesti nego bilo ko drugi. Štreberi su napravili vakcine. Štreberi prave mostove i autoputeve. Štreberi postaju nastavnici i bibliotekari. Trebaju nam ti nepodnošljivo pametni ljudi jer oni svijet čine boljim mjestom. Ne smijemo ih ostaviti pred društvom koje koluta očima na svaku riječ koju izgovore. Rossu su potrebni bolji prijatelji.

Autor: David Hopkins

Prevod: Nidžara Ahmetašević

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

NEMA KOMENTARA