Monika Ponjavić: “Igra Prestola” – Što je Mrtvo ne Umire (FOTO)

2774

NA DALEKOM SJEVERU
Nakon godinu dana opravdanog odsustva, Bren Stark je ponovo sa nama. U Vinterfelu. U prošlosti, i to neposredno pred Nedov odlazak u Iri, gdje će upoznati Roberta Barateona, sa kojim će formirati doživotno prijateljstvo, te vježbati, učiti i rasti pod budnim okom Džona Arina. U viziji vidimo i Rodrika Kasela (kojem je Teon odrubio glavu) čiji je zadatak da nauči malog Neda i Bendžena da mačuju. Hodor (koji priča!?) je takođe tu, kao i Stara Nen, sada doduše znatno mlađa. Tu je i Lijana Stark, sasvim logično na konju, što je u neku ruku njen zaštitni znak. Lijana doduše nema tamnu smeđu kosu koja vuče na crno, što možda i ne bi bio toliki problem da nam u nekoliko navrata nije podvučeno da Arja i Džon, od sve djece Starkovih, najviše liče na svoju tetku, pa samim tim i jedno na drugo. Upravo je ova činjenica nervirala Ketlin Tali jer Džon je bio više Stark nego njeni sinovi Rob, Bren i Rikon koji su, za razliku od Džona, povukli gene svoje majke. Ne mari. Lijana je konačno tu što je i više nego obećavajuće, pogotovo kada uzmemo u obzir da se njeno ime do sada u seriji spomenulo svega nekoliko puta. Publika se sada ponovo podsjeća na ovog značajnog lika koji je u jednom trenutku odigrao ključnu ulogu u istoriji Vesterosa i to onda kada je njena otmica (od strane Rejgara Targarijena) pokrenula čitav niz događaja koji će dovesti do pada dinastije Targarijen. Međutim, viziji uskoro mora doći kraj. Ponovo smo u pećini. Lif je tu, Brinden Rivers, Hodor te Mira Rid koja se ne može pomiriti s tim da je njhova sudbina ostati u ovoj pećini zauvijek. A zatim šok. Kako se ispostavlja, to izgleda i nije njihova sudbina, jer Bren navodno neće u ovoj pećini ostati zauvijek, niti će postati drvo. Ovo tako postaje jedan od prvih spojlera jer je do sada u knjizi taj aspekt Brenove priče ostao potpuno nedorečen. Da li je ovdje u pitanju slobodna interpretacija tvoraca serije koji žele da učine Brenovu priču zanimljivijom za gledaoce, ili je to nešto što je Martin potajno planirao za Brena, ostaje još da se vidi. U svakom slučaju Bren je ponovo tu, što znači da ćemo u sljedećim epizodama preći Vesteros ne samo uzduž i poprijeko nego i u različitim vremenima.

Na Dalekom sjeveru

TIRION, ŠAPTAČ ZMAJEVIMA
E moja Kalisi…

Tirion saptac zmajevma

U MEĐUVREMENU…VINTERFEL
Ne znam za vas ali svaki put kad vidim Boltonove kako tumaraju po Nedovoj kući… uf!
Ako ništa, od ove sedmice ih je za dvoje manje (ne uključujući bebu koju su pojeli psi).

Winterfell

Međutim, vratimo se malo unazad, neposredno pred još par u nizu čudnih ubistava, u trenutak kada Lord Karstark (sin Rikarda Karstarka, obezglavljenog u trećoj sezoni od strane Roba Starka), zajedno sa Remzijem Boltonom podnosi izvještaj Ruzu o njihovim posljednjim žrtvama i činjenici da se Sansa najvjerovatnije uputila prema Zidu, ka svom bratu Džonu. Kako vijest o Džonovoj smrti još uvijek nije stigla do Vinterfela, Remzi predlaže da Džona, kao “posljednjeg” preživjelog sina Neda Starka, treba ubiti. Ruz se tome naravno protivi jer je, prema njegovim saznanjima, Džon još uvijek zapovjednik Noćne Straže, i kao takav predstavlja prijetnju jer u slučaju da se sazna da su Boltonovi odgovorni za njegovu smrt. Sjevernjaci, nekada lojalni porodici Stark bi sasvim sigurno okrenuli svoja leđa Ruzu i njegovoj ideji o ujedinjenju Sjevera pod pokroviteljstvom kuće Bolton. Međutim, Remzi je uvjeren da im ostatak Sjevera ni ne treba s obzirom da su u međuvremenu uspjeli pridobiti podršku tri ključne kuće – Karstark, Menderli i Amber – čije im prisustvo osigurava apsolutnu prevlast na Sjeveru.

Podrška porodice Karstark ne iznenađuje. Robova odluka da ubije svog rođaka i vazala, Rikarda Karstarka, uprkos molbi Ketlin Stark koja je znala da će se tako dobar dio Sjevera okrenuti protiv njih, je i dovela do ovog trenutka. S druge strane, pominjanje porodica Menderli i Amber u ovom kontekstu zaista iznenađuje. O Vajmanu Menderliju je bilo riječi ranije. On je gospodar Vajtharbora, odnosno Bijele Luke, i u knjizi njegov primarni zadatak je pronaći Rikona Starka, kako bi ga uspostavio kao novog gospodara Vinterfela. S tim u vezi, kako bi pomogao Stanisu, Vajman zadužuje Davosa da pronađe Rikona, koji je prema njegovim saznanjima na Skagosu, a kao protivuslugu dok će se on u slobodno vrijeme baviti proizvodnjom pita napravljenih od mesa ubijenih sinova Voldera Freja. Lord Džon Amber (Greatjon), gospodar Posljednjeg Ognjišta (The Last Hearth), se prvi put pojavio u prvoj sezoni kada je udružio svoje snage sa Robom Starkom, kojeg je, nakon što mu je Grejvind odgrizao tri prsta, impresioniran Robovom hrabrošću, odlučio da proglasi za kralja Sjevera. Za vrijeme Crvenog vjenčanja Džon Amber je za razliku od mnogih drugih, uspio sačuvati svoj život koji od tada provodi u zatvoru Voldera Freja, dok je njegov sin Džon Amber (Smalljon) tom prilikom ubijen. Šta se s njima dešava u seriji, još uvijek nije poznato. Međutim, jedno je sigurno, Rikon Stark se zajedno sa Ošom i Šegidogom uputio ka Posljednjem Ognjištu nakon srceparajućeg pozdrava sa Brenom u Najtfortu ispod Zida, za vrijeme treće sezone. Ako je sve prošlo kako treba, Rikon bi sada, zajedno sa svojom vjernom pratnjom, trebao biti na sigurnom, u zamku porodice koja je (do sada) bila vjerna njegovoj. Ako su Amberi u međuvremenu promijenili strane onda se Rikonu loše piše, pogotovo ako uzmemo u obzir da u opisu sljedeće epizode ali i trejleru za istu, stoji da Amberi dolaze u Vinterfel noseći poklon za Remzija Boltona. Nadajmo se da taj poklon nije Rikon, jer kao što smo vidjeli, Remzi u posljednje vrijeme ne štedi na hrani za svoje pse, pogotovo ako je riječ o dječacima, budućim nasljednicima Vinterfela.

Kad smo već kod toga, Ruz je mrtav. Aleluja! Prisno zabijanje noža u srce izbliza bio je zaista divan momenat čija nas je poetičnost automatski podsjetila na mizanscen Crvenog vjenčanja. Rob šalje svoje pozdrave!

Nakon inicijalne radosti nastupa glupost, jer kada naše oduševljenje i zadovoljstvo oko činjenice da imamo jednog Boltona manje u Nedovoj kući stavimo po strani i promislimo malo dublje o ovoj sceni shvatamo da ona zapravo nema nikakvog smisla. Remzi Bolton je nepredvidiv i lud. Toliko je barem jasno. Međutim, da li je i vidovit, to još uvijek nije. Ubiti glavu porodice Bolton pred Karstarkom i mejsterom koji sada znaju da je Ruz dobio još jednog sina je zaista smiješno. Još je smješnija činjenica da su i Karstark i mejster odlučili da prate Remzija u stopu umjesto da su u tom trenutku izašli van u dvorište dvorca i rekli svima istinu (pogotovo Karstark koji je ovaj razvoj situacije mogao itekako iskoristiti u svoju korist), ako već nisu uspjeli da savladaju pomahnitalog nasljednika. Na stranu sad to što Ruz Bolton važi za najhladnijeg, najpametnijeg stratega poznatog po svojoj proračunatosti i nepovjerenju prema svima, a pogotovo prema svom vanbračnom sinu Remziju koji je u knjizi ubio njegovo prvorođeno dijete i nasljednika zbog čega je Ruz bio dodatno pažljiv u svom odnosu sa Remzijem. Ubistvo člana porodice (Kinslaying) je najveći grijeh u Vesterosu. Ubistvo gospodara Sjevera se kažnjava smrću, a Remzi ima dva svjedoka i jedan leš čija rana svakako otkriva da ga nisu otrovali neprijatelji (koji neprijatelji?!) u Vinterfelu. Ako ništa, mogao je barem sačekati da gosti odu. No dobro, Remzi Bolton je nepredvidiv i lud. I tu se sva priča, uključujući i logiku iste, završava.

DŽON SNOU VASKRSE. VAISTINU VASKRSE.
Džon Snou je živ što smo znali već godinama. Tačnije, od jula 2011. godine kada je Martin objavio svoju posljednju knjigu “Ples zmajeva” u čijem posljednjem poglavlju se ovo ubistvo i odigralo. Od tog trenutka pa do danas, fanovi diljem svijeta su znali da je ova smrt samo privremena. Sada, pet godina kasnije, naša vjerovanja su konačno potvrđena. Džon Snou je vaskrsao. Kakvo razočarenje.

Dzon SNou Vaskrse 1

Dramaturgija događaja koji su doveli do vrhunca ove epizode vrlo je problematična. Ali, nećemo sada o tome, jer je vrtiti ploču u krug više nema smisla. Tu smo gdje smo, bez obzira što je sve lišeno logike. Džon se mora vratiti. Kako, manje je važno. Par uvojaka kose, nešto malo brade, par riječi i spa tretman dostojan Noćne straže (Pitam se da li je Toros kupao Berika?), i stvar je gotova. Krv kraljeva više nije od značaja (čemu onda onoliki napor da se dođe do Gendrija). Prinošenje žrtava Crvenom bogu više ne predstavlja ništa (čemu onda paljenje princeze Širin na lomači). Ni smrt se više ne plaća životom kako su nas Miri Maz Dur (koja je uzela Rejgov život za Drogin) i Džaken (koji je poklonio Arji tri smrti za tri spašena života) svojevremeno učili. Kada je Džon u pitanju, sve čemu vas je serija do sada učila i na čemu je uporno insistirala treba zaboraviti i pustiti niz rijeku. Ostaje samo nada da možda Melisandra ipak nije bila ta koja ga je povratila u život. I zaista, kada malo bolje rzmislimo, možda se ona samo zatekla na pravom mjestu u pravo vrijeme jer činjenica je da se Džon probudio tek onda kada su svi otišli, svi osim Duha, njegove jedine presotale veze sa Sjeverom.

Dzon Snou Vaskrse 2

Na stranu ove nelogičnosti i uporno demantovanje sopstvenog kanona, razočarenje povodom njegovog povratka koji smo svi očekivali, u ovoj ili sljedećoj epizodi, veže se isključivo za činjenicu da su se tvorci serije odlučili na najjeftinije i najočiglednije rješenje od svih ponuđenih – Melisandra – i to pod uslovom da je ona zaista i odgovorna za njegov život. Sada, Džon, prateći pravila koja je serija nametnula (“svaki put kad se vratim dio moje duše nestane”), pripada Crvenom Bogu, što je u direktnom sukobu sa vjerovanjima i tradicijom porodice Stark. Njegov identitet, koji je građen dobrih dvadeset godina, i zbog kojeg smo svi znali da je ova smrt samo privremena, te da je njen cilj presvashodno transformacija lika, ovim činom biva poništen. Naravno, kao što Davos reče nevažno je kojem bogu se molimo – Crvenom, Utopljenom, Velikom Drugom ili Drvetu – ako će jedan od njih pomoći u povratku našeg omiljenog zapovjednika. I to bi sve bilo u redu da je Davos pročitao knjigu, jer da jeste ove riječi nikada ne bi vidjele svjetlost dana. Religija i identitet su važne teme Martinove sage, na kojima počiva ne samo niz zapleta nego i razvoj gotovo svih likovi koji su pronašli put iz Martinove mašte do lista papira na osnovu kojeg je serija i ugledala svjetlost dana i tako stekla veliku popularnost. Sasvim je jasno da iz Davosa zapravo izbijaju riječi Beniofa i Vajsa koji pokušavaju da opravdaju ovu svoju nelogičnu odluku. Nelogičnu, jer je Bren Stark mogao da ga oživi koristeći korijenje drveća i ljudsku žrtvu što smo vidjeli da je bila praksa među Prvim ljudima od kojih je porodica Stark i potekla. Posmrtna lomača je mogla da ga oživi. Brinden Rivers, koji je najvjerovatnije imao direktni uticaj u njegovom izboru za zapovjednika Noćne Straže (ovaj podatak je naravno izostavljen u seriji) što je i dovelo do njegove smrti (koje je Brinden bio svjestan s obzirom na svoje moći), je mogao da ga oživi pogotovo ako uzmemo u obzir da se on magijom bavi duže i da je u tom poslu daleko bolji od Melisandre. Bijeli šetači su mogli da ga vrate, ali ne kao jednog od njih niti kao zombija koji se raspada, nego kao Džona Snoua, u tijelu glumca koji ga igra i na kojeg smo navikli. Njegov identitet bi mu to omugućio, jer je upravo taj identitet građen sa tolikom preciznošću i pažnjom, mnogo većom u odnosu na sve druge likove ove priče, a to se ne smije zanemariti. Džon Snou je Stark i centralni junak ove priče. Možda će ga taj identitet spasiti kandži Crvenog Boga ali poznavajući Melsandru, koja je u ove dvije epizode po prvi put pokazala spremnost na skromnost, teško. Sljedeće sedmice, kada shvati šta je uradila, njena arogancija će se potencijalno vratiti u puno većoj snazi tako da možda već sada možemo početi nagađati ko sve će u Crnom zamku završiti na lomači. Možda niko, ako je Džon Džon i ako dio njegove duše već nije prodan đavolu o čemu nas je Toros već ranije edukovao. Možda će upravo u tom prelamanju njegov identitet Starka odigrati odlučujuću ulogu, možda je to ono što će ga spasiti i što će onemogućiti da od Džona, plemenitog, nesebičnog, časnog i predanog dječaka, na kraju dobijemo poluživog, bezumnog ubicu kakvom je Ketlin Stark postala. Da, Ketlin Stark, koja je takođe provela nekoliko dana mrtva (što je od velike važnosti), se prije šesnaest godina (2000. godine kada je objavljena “Oluja mačeva”, treći dio ove sage) vratila iz mrtvih uz pomoć Crvenog Boga i Torosa od Mira, od kojeg je Melisandra i preuzela znanje tokom treće sezone kada ga je srela i uzela Gendrija (iako se to nikada nije desilo u knjizi). Samo, to više nije bila Ketlin Stark, žena Neda Starka i majka njegove djece, nego jedna bezumna mašina za ubijanje potpuno lišena svoje duhovnosti, ljudskosti i saosjećanja. Ako je to sudbina koja čeka Džona, neka ga neko odmah ubije. Ovaj put zauvijek.

NAJGORE OD EPIZODE
-Zašto je Brijena odlučila da prećuti Sansi da je čovjek s kojim je vidjela Arju bio Sandor Klegejn, Sansin zaštitnik iz prethodnih sezona, čovjek koji joj je spasio život nebrojeno puta do sada? Nema smisla.
-Vilis kao Hodorovo ime u seriji, iako se on zove Volder u knjizi.
-Ako se ovako lako zbližava sa zmajevima koja je onda poenta imati ih? Zar nije bolje imati mačke? Ako ništa one se lakše održavaju i manje problema prave. A i smješnije su.
-Do kada će Brinden Rivers (Bloodraven) izgledati kao neki bezvezni starac (svaka čast Maksu fon Sidovu) posađen na stolicu od granja? Ne očekujem da ulože novac u CGI i da ga prikažu onako kako on zaista izgleda – između ostalog, bez oka iz čije šupljine izbija korijen drveta sa kojim je postao jedno – ali s obzirom da ga većina zove “Hiljadu očiju i jedno”, najmanje što očekujem je da nema to jedno oko ili da mu se, ako ništa, barem počnu obraćati sa “Hiljadu očiju i dva”
-Slani presto Gvozdenih ostrva umjesto Morsko-kamena stolica?! Zašto mijenjaju ove nazive i dalje ostaje misterija.
-Predstavljanje Jurona Grejdžoja kao čovjeka koji je poludio od straha za vrijeme oluje na brodu. Kakva laž. On je Gvozdenorođeni, i kao takav strah od vode za njega je nemoguć. Čak je i Balonu to zazvučalo čudno. S druge strane, podatak da je odsjekao jezike svih članova svoje posade jer mu je trebala tišina (što je ujedno i naziv njegovog broda) jeste tačan podatak. To je Juron Grejdžoj. Kao što sam kaže, on je Bog jer kada se na pučini ukažu njegova jedra, svi u okolini počinju da se mole.
-Način na koji je Ruz Bolton umro.
-Bacanje ljudi psima. Pogotovo živih. Nema potrebe za pukim nasiljem zarad nasilja. A i psi će postati pretili i šta onda?
-Teon se vraća kući. Ponovo. Ne znam za vas, ali ovo vrćenje likova u krug zaista umara. Šta očekuje od povratka kući, pogotovo nakon posljednjeg puta kada je to uradio?! A sjetite se, tada je još uvijek imao mogućnost da napravi nasljednika. Sada je i to izgubio.
-Nespretno uvođenje Kingsmuta poništavanjem Ašinog prava na Pajk što je prethodno utvrđeno višestrukim ponavljanjem da su Teon, a kasnije Aša, Balonovi nasljednici.
-Način na koji je Džon vraćen u život. Melisandrin hokus pokus u paru sa Davosovom energijom bi sada trebao vratiti i Stanisa u život pod uslovom da mu Brijena nije odsjekla glavu.
-I otkud uopšte tolika Davosova zainteresovanost za Džonovo mrtvo tijelo?

NAJBOLJE OD EPIZODE
-Sansin osmjeh na Brijeninu konstataciju kako Arja nije izgledala kao dama.
-Konačno pojavljivanje Jurona Grejdžoja. Šteta što se Viktarion neće pojaviti ali Pilu Esbik (kojeg možda znate iz danskih serija kao što su Borgen i 1864) kao Juron Grejdžoj zaista obećava.
-Činjenica da je Ruz Bolton mrtav.
-Džejmijev govor. Valjda će neko konačno doći glave ovim vjerskim fanaticima.
-Vun Vun. Divovi su uvijek osvježenje!
-Povratak sjajnog Tormunda…
-Potvrda da je Juron Grejdžoj odgovoran za smrt svog brata Balona.
-Zulufi mladog Rodrika Kasela.
-Vidjeti Neda i Bendžena ponovo, iako su djeca.
-Podsjećanje na Lijanu Stark.
-Činjenica da je Džon živ, bez obzira na način na koji je oživio. Iako, ono što bi možda bilo i najbolje jeste da se na kraju ispostavi da se Džon probudi sam od sebe bez ičije pomoći jer kad malo bolje razmislimo postavlja se sljedeće pitanje – šta je to što ga sada dijeli od Berika Dondariona ili zombija znanog kao Ketlin Stark? Ništa, jer su se sve troje vratili voljom Crvenog Boga. Međutim, Džon Snou, za razliku od ovo dvoje jeste poseban pa se samim može zaključiti da bi on, prateći tu analogiju, trebao bi biti i drugačiji od svih, a ne blijeda kopija likova koji su igrom slučaja umrli prije njega.

Najbolji citat: “I am the first storm. And the last.”

Sve u svemu, kada zanemarimo nelogičnosti, čudne odluke i obilje rupa u priči, bila je ovo solidna epizoda, svakako bolja od prethodne. Ono što je sada postalo očigledno jeste da ubrzanim koracima grabimo ka kraju i da određeni likovi moraju da dođu do određenog mjesta, zacrtanog od strane tvoraca serije. Kako će se do tog mjesta doći i koji su razlozi koji ih tamo vode postaje potpuno nebitno što je osnovni problem s kojim se serija trenutno bori. Za one koji se ne udubljuju previše u priču bila je ovo jedna odlična epizoda koja će se dugo pamtiti, međutim za one druge, ostaje nada da će se sa tim nelogičnostima i protivrječnostima utanjiti kako se budemo bližili kraju sezone. Pričanje priče nije najjača karika ovog dvojca. Prenošenje priče s papira na ekran jeste. Prva sezona, koja je pratila knjigu od riječi do riječi, tako i dalje ostaje najbolja sezona ove serije, čvrsto stojeći kao dokaz da toplu ne treba izmišljati pogotovo ne u ovom slučaju gdje nam je Martin ostavio toliko dobrog materijala sa kojim se moglo raditi.

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 3.5/5

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

1 KOMENTAR

  1. Monika, velika pohvala za odlične prikaze i sjajno poznavanje Martinovog serijala. Pratim tvoje tekstove od prošle sezone i zaista uživam. Zapažanja su precizna i interesantna, analize uvek zanimljive.

    Meni lično šesta sezona obećava, sem Dorne i Lanistera nemam većih zamerki, verovatno jer sam ih se uželela (a još više umorila čekajući na nastavak pisanog uzora!), a još više zbog činjenice da nam je sada svima zajednička “Unsullied” perspektiva. Tako da se trudim da manje nego ranije “sitničarim”, teškom mukom sam uspela da razdvojim knjige od serijala 🙂 i prihvatim nužne kompromise, ali, još uvek mi baš zasmetaju vrišteće nelogićnosti.

    Svaka čast i samo napred!:)

Comments are closed.